Stefica Karasevac, Croatia
Proljece a u meni jesen spava
Dan i noc stopljeni u isto
Proljece cvijetom bezglasno sara
Davno vec bese kad bilo je cisto
Studen sa kisom i vjetrom razgovara.
Jaukom boli kroz grane svira
Bacajuc nektar tog njeznog cvijeca
Pretuznom arijom sto ne da mira
Kidajuc lati osornom kisom sa drveca
Jeci ostarela violina, na bol I jad podsjeca.
Proljece stiglo a kao da nije
U meni jesen, magle i zuto lisce
Sunce zlatno na tren s nadom se nasmije
Kroz guste mrke oblake prijetece uporne kise
Pjeva mi jesenju i hladne suze otiruci brise.
Zlosutno vrijeme uz graktanje crnih vrana
Prkosno u nevinosti svom zlu se krade
Buja u zelenoj nadi, proviruje sa svih strana
Svom snagom umijeca sto mladost samo znade
Otima se nametnutoj sudbi ljepotom sa grana.
Proljece je stiglo, a s tugom u meni govori jesen
Gura se smjelo s djetinjom radoscu rastapa tuge
S ljubavlju, miloscu mirisa nade odnekud donesen
Sve lance beznadja slama u spektru kolorita duge
Budeci ceznju i vjeru i nadu u sutra za sve ljude.
Stefica Karasevac, Croatia/Melbourne, 12/9/2022
No comments:
Post a Comment